Početkom septembra 1827. godine u francuskom narodnom pozorištu u Parizu gostovali su članovi engleske pozorišne trupe. Na repertoaru je bio Šekspirov „Hamlet“, a ulogu Ofelije igrala je irska glumica Harijet Smitson. Odluka da pogleda ovu predstavu bila je presudna za mladog Hektora Berlioza (tada je imao 24 godine). Iako nije razumeo skoro ni reč onoga što su glumci izgovarali (predstava je bila na engleskom jeziku), njegovu pažnju privukla je Ofelija, tj. Harijet Smitson.
Harijet Smitson (1800 – 1854)
Predstava je bila toliko uspešna da je ova trupa gostovala u Parizu već 4 dana kasnije, ali sada sa predstavom „Romeo i Julija“. Ulogu Julije igrala je, naravno, prelepa Harijet. Zaljubljeni Berlioz odgledao je i ovu predstavu, a nakon toga pokušavao je na sve načine da stupi u kontakt sa mladom glumicom: slao joj je pisma, poklone i ljubavne poruke, čak je i putovao za njom u nadi da će je ponovo sresti. Na žalost, ništa od toga nije urodilo plodom, verovatno i zato što su Harijet upozorili da je on čudan i ekscentričan mladić.
Sav očajan zbog neuzvraćene ljubavi, par godina kasnije (1830) Berlioz je napisao delo koje je potpuno promenilo koncept simfonijske muzike. Nazvao ga je Fantastična simfonija: Epizoda iz života jednog umetnika…u pet delova.
Za razliku od ostalih simfonija koje su do tada bile pisane, ova ima i program u kome je Berlioz ispričao priču koju dočarava muzika. Priča ima pet delova (Sanjarenja – strasti, Na balu, Scena u polju, Put na gubilište, Veštičje poselo) i opisuje patnje jednog umetnika zbog neuzvraćene ljubavi.
Na samom početku on uvodi melodiju koja predstavlja lik voljene devojke. Berlioz je ovu melodiju nazvao Fiks ideja (idée fixe) jer je provlači kroz sve stavove simfonije, menjajući joj karakter u odnosu na karakter određenog stava. Ovo je kasnije Vagner iskoristio za razvoj lajtmotiva, a na sličan način danas se komponuje filmska muzika (svaki film ima glavnu melodiju koja se provlači kroz ceo film i obično predstavlja glavnog junaka).
U drugom stavu, koji je najpopularniji, pa se često izvodi i kao samostalna kompozicija, prikazan je mladi umetnik na balu. Melodija koja predstavlja devojku u koju je umetnik zaljubljen data je ovde u formi valcera.
Interesantno je da je Fantastična simfonija bila toliko harmonski različita od svega što je do tada bilo napisano da je Berlioz morao da na nekim mestima dopisuje beleške za dirigenta:
„Ovo zaista treba ovako da zvuči. Molim da ne prepravljate partituru!“
Simfonija je premijerno izvedena 5. decembra 1830. godine, u Parizu. Berlioz je, naravno, pozvao i Harijet, ali se ona nije odazvala, što ga je pogodilo mnogo više nego loša kritika njegovog dela.
Dve godine kasnije, nakon studiranja u Rimu, Berlioz se vraća u Pariz i saznaje da je Harijetina glumačka karijera u međuvremenu propala i da ona sada živi skromno i povučeno. Još uvek zaljubljen u nju, rešava da ponovo izvede svoju Fantastičnu simfoniju i da ponovo pošalje poziv Harijeti. Obezbedio joj je najbolje mesto u publici i zamolio svoje prijatelje da je dovedu. U publici je te večeri bilo puno poznatih umetnika (Šopen, List, Paganini), a najvažnije od svega – pojavila se i Harijet! Priča koja prati simfoniju podeljena je publici i Harijeta je iz te priče shvatila da je Fantastična simfonija namenjena njoj. Da li zbog priče ili zbog neverovatne muzike, tek Berliozov plan je uspeo! Harijet mu je par sati posle koncerta poslala pismo u kome mu je čestitala.
Nakon toga se sve brzo odvijalo: počeli su da se viđaju, ljubav se razvijala i samo godinu dana kasnije oni su se venčali. Prema nekim pričama, Berlioz je prilikom prosidbe popio otrov i nije želeo da popije protiv-otrov sve dok Harijet nije pristala da se uda za njega.
Ova priča, na žalost, nema srećan kraj. Vrlo brzo su u braku počele nesuglasice. Harijet nikada nije naučila francuski, a Hektor nikada nije naučio engleski. Ona je bila ljubomorna na uspeh koji je njemu donela Fantastična simfonija i samo par godina kasnije, njih dvoje su se razveli.
(slika preuzeta odavde)